I tako...idu dani...polako....

I kada se ništa ne događa, nešto se uvijek događa. To je zato, jer postoji vrijeme, a njega svi trošimo, bez obzira da li trčimo ili stojimo. Ili nešto čekamo. Glede toga, konačno sam skopčala zašto se penzionerima često žuri ( oni na vrijeme gledaju iz perspektive : kako će dugo primati penziju), klinci uvijek imaju vremena za igru, a ne za spavanje, školarci nemaju vremena jedino za učenje, za sve drugo ga uglavnom nađu, studenti se uglavnom nemaju kada naspavati...zaposlenima stalno fali vremena, nezaposleni ga imaju previše, jedino su zaljubljeni , pretpostavljam izvan svega ovoga, to jest vremena i prostora. I dok se kolektivno zavaravamo prognozama o vremenu i vremenima, svatko naposljetku troši svoje osobno vrijeme. I tu nema izuzetaka. Htjela sam vas podsjetiti da je svačije vrijeme života njegovo osobno, neprikosnoveno vlasništvo. Sa svojim vremenom, baš kao i životom čovjek raspolaže sam. Kada vam plaćaju da radite, plaćaju i vaše vrijeme provedeno na radu, ne samo rad. Isto je i kada vi plaćate nekog drugog, plaćate rad i vrijeme. Iz toga je i proizišla uzrečica : "vrijeme je novac". Iz toga bi se mogao izvuči poučak : "prekomjerna potrošnja vrača nas unazad, u vrijeme kada još nismo ostvarili ovo što danas imamo". Kada se sve zbroji, proizlazi da smanjiti potrošnju moraju oni, koji nikada i nisu dobili mogućnost previše trošiti, jer nisu stigli dalje od egzistencijalnog minimuma, a sva ova druga rastrošna "siročad" je tu da im dijeli lekcije kako trebaju više raditi, više štedjeti, ili jednostavnije, trebate prestati očekivati da se nekoga tiče da li ćete preživjeti još jednu krizu ili nećete. Bitno je da se sačuva fikcija privrednog rasta, prosječne plaće ili nivo kapitalizacije banaka? Tko pametan uopće može shvaćati ekonomiju na taj način u 21. stoljeću? Sigurno svi znate onu priču o caru Salamonu i dvije žene koje su svojatale isto novorođenče?!Salamon je bio mudar,  znao je što predstavlja sud trećega, kada se dvoje ne mogu dogovoriti. On je ponudio kompromis, kako se to danas popularno kaže,svakoj pola djeteta. Da se prava majka nije bila spremna odreči svojih prava u korist lažljivice, kakva bi bila novostvorena vrijednost, da je u pitanju ekonomija.? Ekonomija bi bila uništena. Isto tako, ne ponesu li teret krize nedužne žrtve lošeg vođenja ekonomske politike, novostvorene vrijednosti nema. Nema privrednog rasta. Nema kretanja, štednja, zamrzavanje ....postoji samo jedan motiv za sve to...kako sačuvati prekomjerno bogatstvo u rukama pojedinaca od gubitka vrijednosti tog istog bogatstva. Nitko ne želi snositi rizik, kapital igra samo na sigurno, pa neka se i ne uveća, neka nema profita, neka čeka u zlatu ili nekretninama neka bolja vremena. Postavlja se pitanje, da li kapitalizam uopće postoji bez ulaganja, rada i stvaranja nove vrijednosti. Kako se to može logično povezati nedostatak radnih mjesta za milione ljudi u svijetu i istovremeno prekomjerna potrošnja ? Oni koji nemaju, ne mogu ni trošiti. Tko ili što zaista treba smanjiti potrošnju? Ako mene pitate, nitko vam ne može zabraniti da sa svojim novcem radite šta hočete, ako ste ga zaradili. I kada hoćete. Vaš je izbor kada čete u životu štedjeti a kada trošiti. To neće stvoriti poremećaj na tržištu, jer se ono i treba prilagoditi vama. Ali kada netko troši velike količine novca, koje nisu nastale kao produkt ljudskog rada, tada počinju poremećaji na tržištu. I što mi svi imamo s tim? Što se to svih nas prosječnih ili siromašnih uopće tiče? Zašto bismo prihvaćali besmislene savjete o štednji, koja ne spašava nas, nego one koji su nas u gabulu i doveli. Neka oni nas izvuku iz problema, jer na taj će način izvući i sebe. Ujedno će i sačuvati poredak, do kojeg im je navodno stalo, a rade direktno protiv njega. Kapitalizam bez ljudskog rada i potrošnje još ne postoji. Morati će ga netko izmisliti i imenovati. U međuvremenu, budući  svaki dan ima sve više nas koji imamo previše vremena, a premalo novaca, savjetujem vam da počnete misliti. I učiti, osobito o ekonomiji. Jer ovi koji je navodno poznaju, pojma nemaju. Da znaju kako, već bi odavno sve bilo riješeno. Spoticanje o krizu, pa recesiju, pa opet krizu..pa političke krize...navodi na zaključak da nema rješenja osim onog koje se kroz povijest ponavljalo. Ovaj put, međutim, rat ne postoji kao rješenje. Ljudi će morati smisliti nešto pametnije ovaj put....nešto novo.