Čovjek je rođen da živi a ne da se priprema za život. Tim citatom B.Pasternacka počela sam pisati svoj prvi post. Sada je vjerojatno vrijeme (kad sam stigla do stotog) staviti te riječi u kontekst onoga o čemu pišem. Zamislite, dok štedite za novi auto (ili prvi), dok štedite da bi kupili stan, dok štedite za bilo kakvu planiranu kupovinu, ili, dok čekate da nađete posao, ili dok se školujete ili doškolujete, vi čekate da prođe vrijeme koje vas dijeli od sadašnjeg trenutka do ostvarenja cilja.To vrijeme, zapravo je veči ili manji dio vašega života.Neke se stvari u životu čine toliko bitne, da bez njih vjerujemo da ne možemo naći niti ravnotežu, niti imati miran san , a kamoli biti sretni.Najčešće tako misle zdravi i mladi ljudi. Ali istina je da sve u životu pojedinca ovisi o njegovoj osobnoj odluci, razumjevanju zakonitosti koje vrijede za sve ljude i strpljenju . Ako na putu do ostvarenja onoga što ste naumili vjerujete da živite loše,ako ste stalno isflustrirani, ako ste nesretni, osječate tjeskobu, strah ili bilo koji drugi neugodan osječaj, onda vas ostvarenje nauma ne može učiniti toliko sretnima u trenutku, da bi vam nadokndilo sve loše dane koji su toj radosti prethodile.Ako se zavaravate sve vrijeme da će npr. promjena posla, partnera ili financijske situacije automatski donjeti i radost i zadovoljstvo u vaš život ,ostvareni cilj mogao bi vas i opet razočarati. Vrlo je vjerojatno da ćete biti zadovoljni kratko vrijeme, a onda se nesvjesno vratiti navici mišljenja i osjećanja koje su se učvrstile dok ste na taj, zapravo pogrešan način, putovali do cilja.I što je još strašnije, odrasle osobe mogu sve u svom misaonom i osjećajnom životu promijeniti svjesno i s namjerom, ali vrlo često to ne čine, pozivajući se na teška iskustva iz djetinjstva ili mladosti kao na preponu koju ne mogu preskočiti. Kao da se tu radi o nečem posebnom, a ne o osobnoj odluci i praksi . Kad bi mala djeca tako mislila ( nije li to komično?) nikada ne bi prohodala, naučila govoriti, razlikovati boje, brojke slova,čitati...Djeca, međutim, uvijek iznova pokušavaju, vježbaju ponavljajući i odrastaju.Odrasli ljudi misle ;ono o čemu misle automatski prvo primjećuju osjetilima, najčešće vidom, ono što najčešće gledaju uvlači se u vizije i snove, ono što najčešće slušaju ili čitaju uvlači se u osobne vizije i snove.Odrasli ljudi govore; dok govorimo,svoje misli osnažujemo glasom i one se vračaju prvenstveno nama osnažene osjećajima koje smo uz riječi vezali. Istovremeno, mi zapravo ponavljamo i učvršćujemo svije stavove, svoj doživljaj stvarnosti , bez obzira da li se pri tom osjećamo dobro ili ne. Zakone ne možemo mjenjati, možemo ih samo spoznati i učiniti svojim prijateljima, a ne neprijateljima.Želim reći, da mjenjati sebe nije komplicirana duhovna mistika, već razumna osobna odluka koja traži praksu.Možemo postati onakvi kakvi želimo biti. U tome je poanta. A ja osobno vjerujem da svatko želi biti sretna osoba,što jest konaćan cilj svake ljudske kreacije u životu.
Nema komentara:
Objavi komentar