Pravo na izbor tko ćemo postati i kako ćemo osmisliti vlastiti život dobivamo samim rođenjem. Tada je još prerano da nas o tome obavijeste. Kada postanemo punoljetni, pravo izbora nam priznaju i drugi ljudi ali uglavnom indirektno, kroz obaveze i odgovornost koja se od nas očekuje da ćemo ih ispunjavati. Zato se nemojte čuditi ako za vlastito pravo na izbor niste do sada čuli ili vas nikada nitko nije poučio u tom smislu tokom života. Dok smo djeca, točno znamo što nam se sviđa, koju hranu trebamo ili želimo jesti, kamo želimo ići, što isprobati, koje igre igrati, s kime se družiti... Potpuno smo sigurni u pravo izbora koje smo rođenjem dobili. Kroz odrastanje, na našim je roditeljima i učiteljima obaveza da tu svjesnost u nama produbljuju.Ali gle čuda?! Ono što se zahtjeva od djece uglavnom je poslušnost. Po utvrđenom obrascu, dobra su djeca poslušna djeca. Poslušna djeca odrastaju u poslušne ljude. Kada napuste zbog odraslosti poslušnost roditeljima, potražiti će drugi autoritet koji će slušati. Proturječne emocije u djece (što osobito dolazi do izražaja u pubertetu) da ih se s jedne strane sputava, korigira i vodi snagom roditeljskog autoriteta tamo kamo oni zaista ne žele ići, a s druge strane , to se zove roditeljska ljubav, izaziva pobunu, stres, depresiju, agresivnost, bijeg od stvarnosti i druga devijantna ponašanja. Odraslija mladež, uglavnom će se žaliti na pretjerana očekivanja roditelja ili profesora, na školovanje koje stalno prate stresne situacije, a o radosti učenja i pripremanja za budući život , o jasnoj slici želja koje bi trebalo pretočiti u planove, o kreiranju vlastite budućnosti, izuzeci potvrđuju da to nije pravilo. Put prema startu je ispunjavanje praznog hoda vremena koje stoji između nas danas i nas u vremenu kada smo znali što je to osobno važno, koji su nam prioriteti i što želimo od života .Pravo osobnog izbora čini osnovu slobode svakog čovjeka, a osobna sloboda nužan je preduvjet za praktičnu primjenu demokracije. I jedno i drugo utvrđeno je zakonima i Ustavom HR. Budući da poslušnost kao zakonska kategorija ne postoji u ovom smislu, a toliko je postala uobičajena, da bi mogla postati običajno pravo u Hrvata, jasno je da se udaljavamo od Evrope zapravo konstantno. Teško je zamisliti da takav besmisao može potrajati vječno, pa vam stoga iskreno savjetujem da se okrenete sebi, oboružani papirom i olovkom i počnete graditi za sebe iznova. Kao da ničega prije toga danas i nije bilo.
Nema komentara:
Objavi komentar