Katolička religija u Hrvatskoj

Svaka religija je svjetlost za one koji u nju vjeruju. Da ljudi nemaju potrebu za religijom, religije ne bi opstale. Religija je duhovno vodstvo. Pretpostavka je da njeni pastiri vode one koji vjeruju ka Bogu ili im pomažu da se Bogu približe i osjete njegovu prisutnost, odnosno da tu prisutnost žive. Ako niste znali, osim Katoličke, istim poslom se bave i druge religije. Religija nije plafon vjere. Kada čovjek meditira, npr. povezuje se s Bogom direktno, bez posrednika, tj. pastira. Što će reči, da je prerastao potrebu za posrednim vodstvom do Boga. Bog je postao njegov osobni prijatelj. Doživjeti Boga bez ljudskog obličja ili kao "energiju" znatno je teže nego li doživjeti ga kao Boga-čovjeka uz kojeg vezujemo riječ i njezin smisao. To napominjem zato, jer smatram da se mnogi katolički pastiri razmeću i svojataju religiju kao nešto što im pripada, a oni su ti koji određuju kome će vrata do Boga otvoriti, a kome neče. Pastir nije Bog, a kada govori, govori u Božje ime, pa je i te kako važno što će reći. I kako. I kada. Jer u suprotnom, bolje je da riječ ne izgovori. Pastir smije zastupati svoje ovce, ali ne i tuđe. Pastir se smije javno očitovati o tome što osobno misli ili što misli njegova vjerska zajednica. Pastir ne može biti sa svojim stadom vezan uz jednu političku stranku, na primjer, jer on i ne zna i ne treba znati kojoj političkoj stranci su sklone njegove ovce. Ukoliko je pastir vezan uz političku stranku ili svjetovnu vlast, prestaje biti vezan uz Boga. U konačnici svake takve povezanosti, uvijek i bez izuzetaka u prošlosti, je prostitucija vjere i politike, totalitarizam i jednoumlje, sa čime Bog apsolutno sigurno nema ništa zajedničko.